četvrtak, 30. siječnja 2014.

FOTO: Zavidovićani se sjećaju svojih sportskih zvijezda


Povodom svečanog proglašenja najboljih u 2012. godini, prije godinu dana, Sportski savez općine Zavidovići u Kino sali Doma kulture upriličio je i promociju foto-plakata s imenima najboljih sedam sportista ovog grada koji su u blistavim karijerama širom svijeta uspješno pronosili i ime Zavidovića. Safet Sušić nogometaš, Jasmin Mrkonja rukometaš,Milanka Lukić-Sladić rukometašica, Nedžad Sinanović košarkaš, Goran Domozin kajakaš, Mladen Bartolovićnogometaš i Venio Losert rukometni golman, svi rođeni u gradu na tri rijeke, a većina i počela sportsku karijeru u  gradu svoje mladosti, ubuduće na jednom mjestu. Džemi Zvekiću na realizaciji jedinstvenog projekta pomogli suNedžad Preldžić i Dragan Šimšić, a prema ideji tvorca panoa, isti je postavljen uz regionalni put Žepče – Zavidovići, na ulazu u grad, u koji su se redovno s uspješnih nastupa na najvećim sportskim priredbama vraćali neki od ovih sportista.  I. Isović

Slab odziv na protestima


Kako je bilo najavljeno na ovom protestu je trebalo biti više ljudi.No za početak dobro je i ovo jer se stvari trebaju mijenjat.I ovi policajci ne znam zbog čega su ovdje bili.

subota, 25. siječnja 2014.

KLIN ČORBA: Zbogom, Zavidovići


Zašto danas, gotovo svi, stanovnici malih nesretnih gradova šute i kad sa sigurnošću znaju počinitelja nekog krivičnog i sličnog djela? Šute jer nemaju kome reći. Šute jer ne vjeruju onima koji ispituju. Šute jer znaju da su isti ti igrači (vojska) režima koji ih je kolektivno unesrećio, svojom politikom ubili njihov grad




Piše: Fadila Nura Haver

Nekad su po cijeloj Bosni i Hercegovini postojale desetine sretnih malih gradova. U njima su rasli mnogobrojni budući vrhunski sportisti, umjetnici, privrednici, a ponekad i političari velikog formata. Ondje je svako svakog u dušu znao. I svako na svakog pazio, dižući iz blata prijestupnika prije nego što zapadne u duboke probleme iz kojih više nema povratka u tzv. normalan život.

Unatoč tome, uvijek je, naravno, bilo i onih koji su se opirali svim društvenim normama, ali se baš nikada nije dešavalo da neki anonimus iznebuha postane ekstreman i potajno zaprijeti bilo čijoj sigurnosti.

Ukratko, nije se dešavalo ono što se ovih dana desilo u Zavidovićima. Govora nema da se nekakav E.H. mogao ciglih nekoliko dana kriti u anonimnosti prijeteće poruke ispostavljene na adresu državnih i međunarodnih institucija. U ono vrijeme, barem bi polovica njegovih, vječito budnih, sugrađana već prve naredne zore nepogrešivo znala ko stoji iza prijetećeg pisma.

Zašto danas, gotovo svi, stanovnici malih nesretnih gradova šute i kad sa sigurnošću znaju počinitelja nekog krivičnog i sličnog djela? Šute jer nemaju kome reći. Šute jer ne vjeruju onima koji ispituju. Šute jer znaju da su isti ti igrači (vojska) režima koji ih je kolektivno unesrećio, svojom politikom ubili njihov grad. A nesretni teško praštaju sretnijima, pogotovo onima koji su se obogatili na njihovoj bijedi. U njihovoj nemoći, preostalo im je samo još da priželjkuju posvemašnju propast režimu koji ih je uništio.

Nekad sam davno, prije rata, posljednji put prošetala Zavidovićima. Sjajna mala čaršija, puna zelenila, vesela. Zbog velikih romskih mahala, možda još i veselija nego što to uobičajeno jesu razvijeni industrijski gradovi, zbog čijeg su tvorničkog giganta u grad prispjele i mahom u njemu ostale nebrojene nacije i rase, što je samo po sebi jedna šarena radosna mješavina raznoraznih kultura. Napredna i otvorena do mjere da se u obližnjim čaršijama, čemu pripada i moj Maglaj, kad bi se hvalio neki momak, govorilo: Ne puši, ne pije i ne ide u Zavidoviće. Bijahu to prekrasna vremena kad je seksualna sloboda na mala vrata ulazila u provincije i kad su sretni mali gradovi preko noći postajali blistave oaze novog svijeta, okupljenog oko stabilnog materijalnog izvora. A Krivaja u Zavidovićima, u onim vremenima, doista bijaše pravi pravcati zlatni rudnik.

Iz te će divne čaršije (to već i ptičice znaju) stići legendarni Pape, da nas razveseli svojom briljantnom igrom, a desetljećima kasnije uspije odvesti našu reprezentaciju na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil. Jasno je, naravno, da mu talentiranost nije dao grad u kojem je rastao, ali jeste podupro njegov trud u presudnoj početnoj fazi. Eh, da je samo to, istinskim bh. patriotima bilo bi dovoljno da sve učine kako bi od propasti spasili ovaj grad. Što da ne?

Dugujemo li Zavidovićima što su nam podarili Safeta Sušića? Zašto smo onda tako olako ubili Krivaju, usmrtili Zavidoviće?!

Pričao mi je, prije par godina, moj rahmetli drug Nisvet Džanko kako se tuga i agonija Zavidovića vidi na svakoj njegovoj ulici, u svakoj njegovoj birtiji. Umro je grad, kazao mi je Nisvet, u čijim kafanama kafa košta pola a rakija jednu marku. Tu još samo možeš vidjeti ljude koji se od ono malo bijede našikaju sumnjivom rakijom, uz koju cvile svoje tugaljive pjesme, i znaju da je sav sjaj nekadašnjeg života zauvijek minuo.

A sve je moglo biti drugačije: da niste krali, da niste pljačkali, da niste svojim nezajažljivim apetitima usmrtili desetine bosanskohercegovačkih gradova. Upravo ste vi digli u zrak stotine privrednih subjekata i u njima hiljade radnika, i sve njihove porodice. Napravili ste od njih laku metu za ekstremiste i prevarante svake vrste. Ipak, čestitam! Hitro ste ustali da sami sebe zaštitite od prijetnji.

Prvo su podignute mjere sigurnosti u RS-u. Aman, neka se zna da su muslimanski teroristi iz Zavidovića zaprijetili sigurnosti RS-ovih odličnika, tih važnih političkih karikatura koje istovremeno boli dupe za deset uhapšenih radnika na gradilištu olimpijskog kompleksa u Sočiju. A njih deset iz RS-a, kao i toliki do sad iz cijele BiH, ondje su riljali na crno, bez plaće, uhvaćeni u kandže svjetskih prevaranata. Sad se još samo nadaju da će živi stići u svoju Bileću, Prijedor, Gradišku, Banju Luku, Mrkonjić Grad.

Ove i ovakve državne i entitetske vlasti su mentalno zaslijepile i regrutirale i nesretnog Mevlida Jašarevića, načinivši od njega žrtvu ekstremista. Stoga je opravdan njihov strah od terorističkih napada, unatoč tome što se terorizam, sam po sebi, nikad i ničim ne može opravdati.

(SLOBODNA BOSNA)

petak, 24. siječnja 2014.

Napisao je ono što misle cijeli Kovači, ali ne smiju glasno reći

Hasić živi sa bolesnim roditeljima i šestogodišnjom kćerkom. Invalid je i jedva preživljava s malom platom


Je li ubijen? - čim je otvorila vrata na koja smo pokucali Selima Hasić počela je plakati. Jedva joj objašnjavamo kako smo novinari, ne dolazimo iz policije i nemamo nikakve vijesti o njenom sinu Besimu, koji je dva dana ranije uhapšen zbog slanja prijetećeg pisma u kojem navodi kako će podmetnuti eksploziv pod zgrade institucija u BiH:
Znači, živ je, je li? - pita:
A jesi li ga vidjela, jesi li?
Nisam ga vidjela – odgovaram – ali sigurna sam da je živ, pa sigurniji vam je u zatvoru nego kod kuće – pokušavam je oraspoložiti, ali se šala pokazuje kao potpuno neprimjerena.
BESIM IZA SEBE NEMA NIKAKVE MAFIJE
Samo nekoliko sati kasnije, Besim će biti pušten i vratit će se kući, barem privremeno, dok traje istraga. Njegovi roditelji, rodbina i prijatelji svjedoče kako je Besim tek jedan od obespravljenih radnika kojih u BiH ima na hiljade:
Sve je on rekao što mi ostali mislimo, ali ne smijemo javno poručiti – kaže jedan od mještana Kovača, naselja nadomak Zavidovića. Čuli smo i teoriju kako je Besima na ovaj potez nagnalo rukovodstvo Sindikata Krivaje, upozorivši ga kasnije da to ni u kom slučaju ne smije priznati.

Besim Hasić je civilna žrtva rata, invalid i radnik Krivaje. Kad ima posla, što je dva puta mjesečno kad vozi robu, dobija skromnu platu i 180 KM invalidnine. Otac Hasija Hasić za sina kaže da je “mehak, htio je pomoći narodu”:
Dočim je to malo izašlo na specifičan način. Šta će sada biti vidjet ćemo. Lukač je, svaka mu čast, bio korektan. On je korektno vidio kakva je situacija, da Besim iza sebe nema nikakve mafije, da nije kažnjavan, i da niko iz porodice nije kažnjavan. Malo je samo bio ministar Radončić... on nije razradio da kaže MUP-u Zavidovići: “Dajte, razradite tu familiju, da li on ima iza sebe nekoga, neku mafiju, nešto...”, pa onda njega sprovest.

I sam Hasija je radio u Krivaji. Kratko, doduše, do 1966.:
- Kako je tada bilo raditi u Krivaji? Brate moj! Na banderama su bili zvučnici po čitav dan, muzike rade. Ideš u mezu jest, radiš na stovarištu, ideš u ambulantu, muzika svira. Redovna plata, sve je bilo dobro.
Bez posla ga je ostavila privredna reforma:
- Kad sam došao iz vojske '66, bila je privredna reforma. Odem u Krivaju, kaže: “Hasiću, primamo te i odmah te otpušćamo! Evo ti nalog, digni jednu platu, ja ne mogu tebe sada primit' kao momka a imamo ljude koji imaju po četvero ili petero djece.”
Nakon Besimovog hapšenja, vraća se u sadašnjost, teško će se oporaviti:
- Teške su traume u ovu kuću došle, teški stresovi.

Besim je pismo, smatra njegova porodica, poslao iz očaja, i bez ikakve namjere da nekoga povrijedi. Ili mogućnosti:
- On je obični čovjek – pravda ga otac – nema ništa uz sebe, kao da je on imao taj eksploziv, ili te ljude koji bi išli sa njim. Nema on nikoga iza leđa, ni organizacije, nikoga...
Živi sa roditeljima i šestogodišnjom kćerkom. Otac je imao infarkt, majka je bolesna odavno. Ne prestaje plakati dok priča:
- On dođe s posla, on dreči. Da je tebi vidjet' kakve on obuće ode, neće li biti plata, da sebi uzme. I kaže mi: “Mama, dođe mi da se ubijem!” Ja kažem: “Nemoj, sine, ješćemo lukovicu i kruh, samo nek nismo gladni.” Eto šta je to i što je pismo poslo. Ja plačem i vičem: “Dragi Bože, spasi moje, pa svačije.”
CIJELA MZ BRANIT ĆE BESIMA

Besim nije jedini radnik Krivaje koji ne može živjeti od svog rada. Njegov komšija Samir Hasić u Krivaji je radio do prije nekoliko mjeseci kada mu je mašina odsjekla jedan a teško ozlijedila drugi prst. Dobio je nešto odštete u novcu i robi, minimalno, kaže, a kada je nedavno nakon završetka bolovanja otišao u preduzeće dočekalo ga je odbijanje:
Jesu, podržali su me. Podržali su me tako što su mi, kad sam došao, rekli: “Šta ćeš nam?” Eto, doslovno tako. Radim, a nemam posla, skinut sam s bolovanja, iskoristio godišnji, i šta će sada biti, ne znam.
Ima porodicu, dvoje djece koje mora izdržavati. Besima ne opravdava, ali ga razumije:
- Revolt je kod sviju, a kamoli nas koji radimo u Krivaji. Nikakvo čudo, očekujem i gore stvari – ne da ih prizivam ili opravdavam... ali samo znam da kad njima zaškripi, oni su spremni na sve – govori o političarima u BiH:
- Mi smo njima potrošni materijal. Ljudi su danas potrošna roba, trebaš mu dok glasaš za njega. Ta dva mjeseca prije izbora, dođu, ponude ti nešto, betoniraju ti 100 metara puta – hajde, daj glas, i mi na to nasjedamo.

Upravo zbog toga što suosjećaju sa Besimom, njegovi mještani iz mjesne zajednice Kovači bili su spremni prihvatiti poziv predsjednika MZ Esada Dubravca Aškeca. Nakon što je saznao šta se dogodilo,i sam bivši radnik Krivaje koji se spori ispred grupe radnika, pozvao je mještane da idu u Sarajevo pružiti podršku Besimu. Iako to nakon Besimovog puštanja neće biti potrebno, Esad kaže kako  vjeruje da bi imali uspjeha:
- Ići ćemo tamo gdje bude zatvoren, doći ćemo ispred zatvora. Kažu mi ljudi: “Nije problem, Aškec, krenut ćemo mi  sa tobom da momku pomognemo, da se vrati kući i svom dijetu, svojim roditeljima.” 
Na pitanje šta misli da bi time postigao, kaže:
- Kad bi mi došli mislim da bi oni imali razumijevanja: “Vidiš, mjesna zajednica njegova je došla, pa bi i  mi trebali malo razumijevanja da imamo i da ga pustimo.” Jer, šta ćemo ako bude više takvih slučajeva? Svaki Krivajin radnik je u sličnoj situaciji.
Potrebe za intervencijom mjesne zajednice ipak nije bilo – Besim je pušten i vratio se kući.
Proces se nastavlja, a za to vrijeme hiljade radnika širom BiH gladuje dok se firme u kojima rade uništavaju a za to je neko čak i enormno plaćen. Krivaja je bila gigant, kaže Besimov otac Hasija, “a sad su se svi našli u beznađu”. On još uvijek nije izgubio vjeru u državu:
- Ja bih samo zamolio državu kao državu, ipak da se razumi da se ovakve osobe oslobode, da mu se pomogne, da ne ostaju ovakve traume.
(zurnal.info)

srijeda, 22. siječnja 2014.

Ko je Besim Hasić

Prilog TV 1



ponedjeljak, 20. siječnja 2014.

Uhapšena sedmorka pljačkala sve, od escajga do namještaja


Zajedničkom aktivnošću MUP-a Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona, jutros , na području Banovića i sela Ribnica na području općine Zavidovići, lišeno je slobode sedam lica osumnjičenih za krivična djela krađe, teške krađe i razbojništva. Na području Banovića uhapšeni su Amel i Avdo Smajlović oba iz Banovića, dok su u Ribnici uhapšeni Elvedin i Nisvet Numanović, Senid Avdić, Suad Karanović i Selmir Huskić. Riječ je o kriminalcima koji su godinama pljačkali sve – od seoskih kuća, do benzinskih pumpi, prodavnica, a prema postojećim informacijama dovode se u vezu sa krađom preko 30 automobila. - Slobode lišene osobe dovode se u vezu sa izvršenjem preko 200 krivičnih djela na području TK i šire. Radi se o teškim krađama i razbojništvima i svi oni nakon kriminalističke obrade bit će predati Kantonalnom tužilaštvu Tuzla na dalje postupanje – kazao nam je portparol MUP-a TK Izudin Šarić. Uhapšene je policija dugo pratila, da bi, nakon pouzdanih informacija da se svi nalaze kod svojih kuća, u noći nedjelja na ponedjeljak opkolila kuće u kojima su živjeli i jutros oko 5 sati sve ih pohapsila. - O kakvim kriminalcima je riječ najbolje govori podatak da su pojedini od njih znali doći u kuću u kojoj u tom trenutku nema nikoga i iz nje uzeti sve što nađu od escajga do televizora i namještaja, pa čak povaditi tek ugrađena vrata, prozore, sve natovariti na kamion i odvesti svojim kućama. Ukradene stvari su većinom prodavali. Braća Numanović su čuveni kriminalci i jedan od njih koji ima presudu od tri i po godine zatvora, trenutno se krije u zapadnoj Evropi. Krađe su vršili i po gradovima RS-a, ali najviše na području TK i ZDK – kaže izvor „Dnevnog avaza“ koji je učestvovao u jučerašnjoj akciji. Saznajemo da je prije privođenja uhapšenih u MUP TK izvršen pretres na nekoliko lokacija na kojima je pronađena velika količina ukradenih stvari, uglavnom tehničke robe, cigareta, građevinskog materijala itd. Roba je kamionom prevezena u Tuzlu i služit će kao dokaz u postupku pred nadležnim sudom. Inače uhapšeni su imali „podjeljene resore“, tako da su dvojica Smajilovića , uglavnom, imali zadatak da prodaju robu koju bi pokrali Numanovići, Avdić, Karanović i Huskić. Novac se djelio na jednake časti, a roba koju su krali, osim na posebnim lokacijama gdje je prodavana, nerjetko bi završavala i na lokalnim pijacama. Jučerašnja policijska akcija provedena je u saradnji MUP-a TK i MUP-a ZDK i u njoj je bilo angažirano preko 100 pripadnika policije. Akcija je inače urađena po naredbi Općinskog suda Tuzla.


četvrtak, 9. siječnja 2014.

Nerman Mahmutović: Htio je biti konobar, govorili su mu da čisti blato, a postao je glumac

Nerman Mahmutović je simpatični, mladi bh. glumac koji osvaja srca publike širom BiH. Njegovi nastupi uvijek bivaju nagrađivani gromoglasnim aplauzom te nerijetko osvaja nagrade publike. Priča o tome kako je zakoračio na daske koje život znače, ali i na filmska platna, je jako zanimljiva.


Mahmutović, kako sam tvrdi, nikada nije bio dobar đak pa nije ni razmišljao o tome da nastavi školovanje. S nestrpljenjem je čekao da završi pedagošku gimnaziju u Zavidovićima i zaposli se, kao konobar ili pjevač. No, sudbina je za njega imala druge planove.

"Nakon mnoštva popravnih ispita uspio sam završiti srednju školu. Ja sam želio da tu moje školovanje stane, jer nisam volio obrazovanje, a s obzirom na to da dolazim iz ne tako imućne porodice smatrao sam da bi nastavak školovanja bio samo dodatni teret mojim roditeljima. Htio sam biti od koristi, raditi kao konobar ili pjevač, jer sam već na taj način zarađivao mizerni džeparac, no moji roditelji nisu željeli čuti za to", ispričao je Mahmutović za Klix.ba.

S CD-om u džepu krenuo u Sarajevo da postane pjevač



Podigli su kredit i dali mu novac da ode u Sarajevo i upiše fakultet.

"To je bila njihova nagrada jer im nikada nisam dosađivao ni za šta. Nisam išao na ekskurzije, nisam tražio Playstation itd....", iskreno je kazao 29-godišnji glumac.


U Sarajevo je iz rodnih Zavidovića krenuo sa CD-om svojih pjesama u džepu. Imao je velike snove i zamišljao je Sarajevo kao Hollywood, kao mjesto gdje će se njegova mašta obistiniti.

"Htio sam, onako šanerski, da izmanipulišem roditelje, da oni misle kako sam upisao fakultet, a ja bih novac trošio kako želim dok tražim nekog producenta ili izdavačku kuću koja bi izdala taj moj CD. Naravno to je sve propalo, a ja sam CD bacio u smeće. Shvatio sam da moram da upišem neki fakultet te sam uzeo studentski prospekt i krenuo u potragu za fakultetom koji će mi odgovarati", ispričao je.

Monolog amidže Haketa koji je nasmijao ljude



Tražio je fakultet gdje nema matematike, fizike, hemije, biologije, stranih jezika, tjelesnog, što baš i nije bilo moguće pronaći. A, onda mu je pažnju privukla Akademija scenskih umjetnosti.

"Vidio sam da na prijemnom traže samo dva monologa i recitaciju. Prijavio sam se, ali nisam znao gdje da nađem dva monologa i recitaciju. Shvatio sam da se to nalazi u knjigama, ali problem je bio što nisam volio čitati. Tako da sam odlučio otići kod mog amidže Haketa te ga pitati da mi pomogne, jer on se dugo amaterski bavi glumom. Dao mi je tekst kojeg su napisali on i njegov kolega Dževad."

Mahmutović je objeručke prihvatio monolog, te pripremio i tekst koji je napisao Ivo Andrić.

"Počeo sam s Andrićem, a završio s monologom koji mi je amidža dao. Publika je padala i plakala od smijeha, a ja sam htio da plačem jer sam se osjećao grozno. Komisija me je nijemo posmatrala, a kada sam završio pitali su me: 'Je li, Nermane, ko su Vam ovi pisci?' A, ja sam 'hladno' odgovorio: 'Amidža i njegov prijatelj'. Tada je nastao lom, svi su se smijali, a i ja sa njima."

Mahmutović je ušao u uži izbor, bio je sretan, ali i tužan jer je shvatio da prijemni traje sedam dana, a on nema gdje spavati. Ipak snašao se.

"Ne zna hodati, disati, pričati i treba čistiti blato na Vrandučkoj petlji"



"Prijemni je bio jako težak, ličio je na prijemni za vojnu akademiju. Svi su bili strogi. Rekli su mi da ne znam da pričam, hodam, dišem, gledam, da sam iz provincije i da trebam čistiti blato na Vrandučkoj petlji. Znao sam da mi nije tu mjesto i da trebam što prije otići svojoj dragoj kući i krenuo sam da izađem..."



No, u namjeri da zauvijek okrene leđa mogućnosti da postane glumac zaustavio ga je prof. Izudin Bajrović, koji je tada primao klasu i bio glavni u komisiji.

"Pitao me je gdje ću, a ja sam mu odgovorio da Akademija nije za mene i da idem kući, on mi je rekao da se vratim i ostanem do kraja prijemnog te sam ga i poslušao. Došao je dan D, završni ispit i ponovo dva monologa i recitacija. Nisam osjećao tijelo, usta su mi bila suha i drhtao sam. Publika je dobacivala i smijala se, a meni je u glavi bio sam Vranduk i vrandučko blato. Preskakao sam tekst i zamuckivao. Publika je dobacivala da hoće monolog mog amidže, a komisija me je nijemo posmatrala kako se patim. U jednom trenutku prof. Bajrović je udario šakom o stol i nastao je muk. Prekinuo sam monolog i profesor mi je rekao da počnem s drugim. Tada je u meni proradio inat. Zaradio sam gromoglasni aplauz i stotine ljudi gledali su u mene. Shvatio sam - želim biti glumac. Primljen sam u prvom roku, ja i još četvorica kolega", ispovjedio se Mahmutović koji publiku osvaja svojom šarmantnošću.

Uspjeh iz inata



Upisavši Akademiju krenuo je s nadoknadom gradiva. Čitao je i učio. Sada to radi iz velikog zadovoljstva i svoj poziv jako voli.

Prvu ulogu ostvario je u predstavi koju je režirao Sulejman Kupusović - "Prvi put s ocem na izbore" gdje je glumio Mišu, a za tu ulogu dobijao je nagrade publike.

Naravno, svaki put kada izlazi na scenu osjeća tremu, ali je naziva svojom prijateljicom.

"Trema je znak da je glumcu stalo do onoga što treba da uradi na sceni. Gotovo da ne prođe niti jedna predstava, a da ne zaboravim tekst i dodam nešto svoje. Ali to nije nikakav problem, jer kada glumac zna koji mu je zadatak i koji je cilj njegovog bivstvovanja na sceni, onda je nemoguće da ga poremeti to što je zaboravio parče teksta", kazao je.

Rekord u tajmingu uskakanja u predstavu



Svi koji su gledali predstave u kojima Mahmutović glumi tvrde da je jako spontan na sceni, a često zamjenjuje kolege koji zbog određenih razloga nisu u mogućnosti doći na predstavu. Posljednji put se to desilo nedavno u predstavi "Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna", gdje je u rekordnom roku zamijenio Sašu Petrovića.

"Sklop okolnosti me natjerao da budem spontan. Ja sam i prije 'Hamleta' imao mnoga 'uskakanja', jer su me većinom reditelji zvali kada bi im neko otkazao saradnju ili kada bi dolazilo do razilaženja u radu između pojedinih glumaca i reditelja, a u najgorem slučaju kada bi se neko od glumačke ekipe razbolio ili umro, a i to se dešavalo, pa su zvali mene. Ne zato što sam kreativniji od drugih, već zato što znaju da sam dovoljno blesav da pristanem na to. Trenutno držim rekord u tajmingu uskakanja u predstavu", priznao je glumac, kojem nije strano ni igranje na filmskim platnima.



Ipak, tvrdi, da mladi glumci baš i nemaju mnogo prilika da pokažu svoje umijeće. Volio bi da češće stane na daske koje život znače ili da, odbije ulogu u nekom filmu.

Ogledalo stvarnosti, iskrenost i istina



"Nisam u situaciji da biram između teatra i filma. Veoma sam sretan kad imam posla u bilo koja od ova dva žanra. Naravno da se oni sami po sebi u formalnom smislu dosta razlikuju, s tim da im je suština ostala ista, a to su ogledalo stvarnosti, iskrenost i istina", kazao je Mahmutović.

Istakao je da u teatru glumac sebi može priuštiti razboritu igru, kreaciju odnosno pokazati svoje glumačko nadahnuće i energiju, jer mu je ona prijeko potrebna da bi prebacio barijeru scenskog nevidljivog zida koji se nalazi između njega i publike, dok je na filmu najbolja ona gluma kada se uopće ne glumi.

"Tu glumac skoro da dokumentaristički pristupa svojoj ulozi, ako misli da je što uvjerljivije odigra. I još ako se tome doda veliki broj ponavljanja scena u procesu snimanja, glumac nema vremena da se svaki put priprema i uživljava u svoju ulogu, a da ne govorim da uslovi snimanja u većini slučajeva, a pogotovo ovdje kod nas, nisu uvijek idealni", rekao je.

Gay lobi na teatarskoj sceni u BiH



Mahmutović je otvoreno kazao da se danas bh. teatarska scena svodi na dva ili tri reditelja koji su oko sebe stvorili određeni broj glumaca i saradnika, tako da mladi glumci teško dobijaju prave prilike.



"Moram biti iskren i naglasiti da su mnogi od njih, po uzoru na Hollywood počeli uveliko da koketiraju s gay lobijem koji je jako infiltriran u BiH. Zbog toga reditelji i glumci koji su hetero teže dolaze do angažmana. Iskreno, to je čisti fašizam stoga s nekoliko kolega planiram izaći na sarajevske ulice i tražiti svoja hetero prava", kazao je iskreno bh. glumac.

Istakao je da ga boli i to što u zemlji koja je okićena Oskarom, Zlatnom palmom i Zlatnim medvjedom filmske industrije gotovo da i nema, uglavnom zbog nebrige države.

"Ne želim biti pesimista, ali moram biti realan. Mislim da današnji mladi glumci već sada trebaju početi razmišljati o tome da pronađu posao u nekoj drugoj branši, a glumom da se bave iz hobija. I ja to radim, iako sam profesionalni glumac, jer ne mogu sjediti kući skrštenih ruku. A, ako ne žele poslušati moj savjet onda neka stvore sindikat koji bi ih štitio", rekao je Mahmutović.

Hadžidrakulabeg, skeč o bh. stvarnosti



Trenutno je u pregovorima za dva filma, a, kako je i sam rekao, nikada ne sjedi skrštenih ruku. Njegov skeč pod nazivom Hadžidrakulabeg, kojeg radi sa kolegom Rijadom Gvozdenom je jako popularan.

"Taj projekt je nastao dok sam pecao ribu na jednoj od rijeka u Zavidovićima. Fasciniralo me, a ujedno i zaprepastilo, to što kad-god sam pitao ribare kako žive - dobijao sam identične odgovore, a to je bila šutnja ili su govorili da je sve uredu, a ja sam znao da nije. Najprije zbog toga što su tu i pecaju, a nisu na poslu, između ostalog kao i ja. I svi šutimo i još ne smijemo da pričamo o tome. Tako da je Hadžidrakulabeg metafora za cjelokupnu situaciju koja nas okružuje. Znači, gdje je puno hadžija i begova tu za nas običnu fukaru nema ništa, a ono što imamo ili smo imali to su nam po starom drakulinom sistemu crpljenja i sisanja sve uzeli tako da smo ostali ispijeni bez igdje ičega. Naravno da ovo hadži nema nikakvu vjersku konotaciju i nije mi niti na kraj pameti da vrijeđam naše stare hadžije islamske i pravoslavne vjeroispovijesti, već je ovo upućeno onim samoprozvanim koji su te titule stekli, a svi znamo kako, samo o tome šutimo", rekao je Mahmutović ističući da je završio projekt te se nada da će bh. televizije pozitivno mu odgovoriti i emitovati njegov skeč.

Nerman Mahmutović je u Narodnom pozorištu Sarajevo ostvario zapažene uloge u predstavama "Prvi put s ocem na izbore", "Legenda o Ali Paši", "Balada o Omeru i Merimi", "Hamlet iz Mrduše Donje", u Narodnom pozorištu Zenica igrao je u predstavi 2Seks, laži i divlje guske", zatim u predstavama "Zatvorenih očiju", "Don Kihot" te filmovima "Teško je biti fin", "Byond Mercy", serijama "Žene s broja 13", "Lud, zbunjen normalan", "Nadreality show", "Ruski tranzit"...

Promocija knjige Sportski vremeplov


U SUSRET BRAZILU:"SPORTSKIVREMEPLOV.BA" 2014. PLOVI IZ PAPETOVOG RODNOG GRADA!!! PETAK, 10. JANUAR U 16:00H!!!

Prostorije udruženja MAŠTA.

ponedjeljak, 6. siječnja 2014.

Donijeta odluka o rasprodaji imovine Krivaje

Velikim štrajkom protekle su godine na loše stanje u svom preduzeću upozoravali radnici zavidovićkog Industrijskog poduzeća Krivaja. Uprkos grantovima i kreditu od 10 miliona maraka, u protekle dvije godine, koliko traje stečaj u ovom poduzeću, reorganizacija nije uspjela. U međuvremenu, zabilježen je dodatni gubitak od oko 16 miliona maraka. Na prijedlog stečajnog upravnika donijeta je odluka o prodaji imovine ovog poduzeća.
Dvije godine nakon pokretanja stečaja u zavidovićkoj “Krivaji” finansijskim injekcijama koje su osiguravale Federalna i Vlada ZDK-a čuvala su se radna mjesta, tačnije sprečavao socijalni bunt. Menadžer za proizvodnju u tom preduzeću Suad Džindo ipak je tvrdio da vlasti nisu zainteresirane za stanje u Krivaji. Objašnjavao je to činjenicom da su se iz budžeta prvo osiguravale plaće, pa tek onda eventualni poslovi.
Džindo je u to vrijeme, zahvaljujući posebnom menadžerskom ugovoru, dobijao i do 5.000 maraka mjesečno, dok radničke plaće nisu bile veće od 300 maraka. Sa stečajnom upravom menadžer je trebao provesti plan za izlazak iz stečaja. Umjesto toga, Odbor povjerilaca preduzeća donio je odluku o unovčavanju imovine. "Reorganizacija definitivno nije uspjela jer i nakon dva javna poziva za iskazivanje interesa nije bilo dovoljno zainteresiranih, kvalitetnih kupaca s kojim bi se izišlo iz stečaja", kaže Muharem Hozić, stečajni upravitelj IP “Krivaja” u stečaju.
Imovina će se prodavati u lotovima, a prvi i najveći čini proizvodno srce Krivaje: Tvornica za proizvodnju parketa, furnira i namještaja, prodajne vrijednosti oko 42 miliona maraka, s početnom cijenom u javnom nadmetanju od 21 milion maraka. "To bi predstavljalo jednu cjelinu, sve ostalo izvan toga kruga bi se pokušalo pojedinačno unovčavati. Nastojat će se što više radnika zadržati u postupku unovčavanja imovine", kaže Hozić.
Ukupna imovina procijenjen je na 66 miliona maraka, što je polovica priznatih potraživanja povjerilaca. Uz javne fondove, najveći povjerioci su radnici, no oni su u posljednjem isplatnom redu. Njihov zahtjev za prioritet u naplati je predmet sudskog spora, ali i krivične prijave protiv stečajnog upravitelja. "Tužiteljstvu ZDK-a dostavljena je krivična prijava koju je podnijelo šest radnika IP Krivaja Zavidovići u stečaju protiv lica M.H. zbog krivičnog djela iz člana 349. sprečavanje dokazivanja", kaže glasnogovornik Kantonalnog tužiteljstva ZDK-a Sanjin Kulenović.
Ovo je jedna od brojnih krivičnih prijava koje su u proteklih desetak godina podnesne zbog nezakonitosti i malverzacija u “Krivaji”. Sudeći po njihovom ishodu i pravosuđe je indirektni krivac sistematskog uništavanja nekadašnjeg giganta, koje je počelo eksperimentima s privatizacijskim modelima, a iskorišteno za ostvarivanje pojedinačnih, ali i interesa različitih lobija.
(federalna.ba)

nedjelja, 5. siječnja 2014.

Rasprodaja Krivaje


Na prijedlog stečajnog upravnika donijeta je odluka o prodaji poduzeća.Reorganzicija Krivaje nije uspjela nakon mnogobrojnih pokušaja prodaje.Ukupna imovina KRIVAJE se procjenjuje na 66 miliona KM.
Ukoliko dođe do prodaje vjerovatno će se prodavati u dijelovima.


srijeda, 1. siječnja 2014.

Novogodišnja zabava u Fejsu | Galerija

Svi koji su bili ovdje nisu se pokajali.

















Cijelu galeriju pogledajte OVDJE

Zavidovici Blog na Google +

Pratite Zavidovici Blog na usluzi Google + ukoliko je imate.

Link Google +