Zašto danas, gotovo svi, stanovnici malih nesretnih gradova šute i kad sa sigurnošću znaju počinitelja nekog krivičnog i sličnog djela? Šute jer nemaju kome reći. Šute jer ne vjeruju onima koji ispituju. Šute jer znaju da su isti ti igrači (vojska) režima koji ih je kolektivno unesrećio, svojom politikom ubili njihov grad
Piše: Fadila Nura Haver
Nekad su po cijeloj Bosni i Hercegovini postojale desetine sretnih malih gradova. U njima su rasli mnogobrojni budući vrhunski sportisti, umjetnici, privrednici, a ponekad i političari velikog formata. Ondje je svako svakog u dušu znao. I svako na svakog pazio, dižući iz blata prijestupnika prije nego što zapadne u duboke probleme iz kojih više nema povratka u tzv. normalan život.
Unatoč tome, uvijek je, naravno, bilo i onih koji su se opirali svim društvenim normama, ali se baš nikada nije dešavalo da neki anonimus iznebuha postane ekstreman i potajno zaprijeti bilo čijoj sigurnosti.
Ukratko, nije se dešavalo ono što se ovih dana desilo u Zavidovićima. Govora nema da se nekakav E.H. mogao ciglih nekoliko dana kriti u anonimnosti prijeteće poruke ispostavljene na adresu državnih i međunarodnih institucija. U ono vrijeme, barem bi polovica njegovih, vječito budnih, sugrađana već prve naredne zore nepogrešivo znala ko stoji iza prijetećeg pisma.
Zašto danas, gotovo svi, stanovnici malih nesretnih gradova šute i kad sa sigurnošću znaju počinitelja nekog krivičnog i sličnog djela? Šute jer nemaju kome reći. Šute jer ne vjeruju onima koji ispituju. Šute jer znaju da su isti ti igrači (vojska) režima koji ih je kolektivno unesrećio, svojom politikom ubili njihov grad. A nesretni teško praštaju sretnijima, pogotovo onima koji su se obogatili na njihovoj bijedi. U njihovoj nemoći, preostalo im je samo još da priželjkuju posvemašnju propast režimu koji ih je uništio.
Nekad sam davno, prije rata, posljednji put prošetala Zavidovićima. Sjajna mala čaršija, puna zelenila, vesela. Zbog velikih romskih mahala, možda još i veselija nego što to uobičajeno jesu razvijeni industrijski gradovi, zbog čijeg su tvorničkog giganta u grad prispjele i mahom u njemu ostale nebrojene nacije i rase, što je samo po sebi jedna šarena radosna mješavina raznoraznih kultura. Napredna i otvorena do mjere da se u obližnjim čaršijama, čemu pripada i moj Maglaj, kad bi se hvalio neki momak, govorilo: Ne puši, ne pije i ne ide u Zavidoviće. Bijahu to prekrasna vremena kad je seksualna sloboda na mala vrata ulazila u provincije i kad su sretni mali gradovi preko noći postajali blistave oaze novog svijeta, okupljenog oko stabilnog materijalnog izvora. A Krivaja u Zavidovićima, u onim vremenima, doista bijaše pravi pravcati zlatni rudnik.
Iz te će divne čaršije (to već i ptičice znaju) stići legendarni Pape, da nas razveseli svojom briljantnom igrom, a desetljećima kasnije uspije odvesti našu reprezentaciju na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil. Jasno je, naravno, da mu talentiranost nije dao grad u kojem je rastao, ali jeste podupro njegov trud u presudnoj početnoj fazi. Eh, da je samo to, istinskim bh. patriotima bilo bi dovoljno da sve učine kako bi od propasti spasili ovaj grad. Što da ne?
Dugujemo li Zavidovićima što su nam podarili Safeta Sušića? Zašto smo onda tako olako ubili Krivaju, usmrtili Zavidoviće?!
Pričao mi je, prije par godina, moj rahmetli drug Nisvet Džanko kako se tuga i agonija Zavidovića vidi na svakoj njegovoj ulici, u svakoj njegovoj birtiji. Umro je grad, kazao mi je Nisvet, u čijim kafanama kafa košta pola a rakija jednu marku. Tu još samo možeš vidjeti ljude koji se od ono malo bijede našikaju sumnjivom rakijom, uz koju cvile svoje tugaljive pjesme, i znaju da je sav sjaj nekadašnjeg života zauvijek minuo.
A sve je moglo biti drugačije: da niste krali, da niste pljačkali, da niste svojim nezajažljivim apetitima usmrtili desetine bosanskohercegovačkih gradova. Upravo ste vi digli u zrak stotine privrednih subjekata i u njima hiljade radnika, i sve njihove porodice. Napravili ste od njih laku metu za ekstremiste i prevarante svake vrste. Ipak, čestitam! Hitro ste ustali da sami sebe zaštitite od prijetnji.
Prvo su podignute mjere sigurnosti u RS-u. Aman, neka se zna da su muslimanski teroristi iz Zavidovića zaprijetili sigurnosti RS-ovih odličnika, tih važnih političkih karikatura koje istovremeno boli dupe za deset uhapšenih radnika na gradilištu olimpijskog kompleksa u Sočiju. A njih deset iz RS-a, kao i toliki do sad iz cijele BiH, ondje su riljali na crno, bez plaće, uhvaćeni u kandže svjetskih prevaranata. Sad se još samo nadaju da će živi stići u svoju Bileću, Prijedor, Gradišku, Banju Luku, Mrkonjić Grad.
Ove i ovakve državne i entitetske vlasti su mentalno zaslijepile i regrutirale i nesretnog Mevlida Jašarevića, načinivši od njega žrtvu ekstremista. Stoga je opravdan njihov strah od terorističkih napada, unatoč tome što se terorizam, sam po sebi, nikad i ničim ne može opravdati.
(SLOBODNA BOSNA)
0 komentari:
Objavi komentar